Shaira Anar Bjelotomić,zumba instruktorka: Herceg Novi je moj drugi dom

 Shaira Anar Bjelotomić,zumba instruktorka: Herceg Novi je moj drugi dom

Foto:Privatna arhiva

Raznovrsne kulture i život u njima čine čovjeka bogatijim. Potvrda tome je Shaira Anar Bjelotomić,koja je prije 13 godina poslovno došla  u Herceg Novi, a onda stvorila porodicu i ostala da živi. Ova Uzbestkinja, rođena uTaškentu, odrastala je I školovala se na nekoliko kontinenata.  Govori više jezika. Uživa u društvu svojih sinova i porodice, ali i treninzima zumbe. Od kad je korona zakucala na vrata vježbaonica, zatvoreni prostor zamijenila je pored mora.

Foto:Privatna arhiva

Sa Šairom smo pričali o zumbi i životu u Herceg Novom,koji je njen drugi dom.

– Moja zumba-priča poćela je prije devet godina kad se prvi put pojavila zumba u Herceg Novom, Tada je instruktorka bila žena iz Perua – isto kao i ja crnogorska snajka J – odmah sam se zaljubila u taj fitnes! Inače sam i ranije vježbala plesni fitnes: išla sam na salsu i trbušni ples pa ulazak u zumbu meni je bio veoma lak. Odmah sam se priključila ekipi i vazda sam bila u prvom redu. Tad sam sebi rekla da sam konačno našla grupni trening koji meni nije samo fizičku aktivnost nego već psihičko rasterećenje nakon radnog dana. Na zumbi nije nikada dosadno!

Prvi put kao zumba instruktor poćela sam u Indiji. Ja i djeca smo se pridružili mom suprugu koji je tad već radio godinu dana u Međunarodnoj teniskoj akademiji u Indiji, državi Punjab. Dvije godine tamo su bile ispunjene zumbom, još sam učila indijski ples, i to sada primjenjujem na časovima.

Foto:Privatna arhiva

Kad sam se vratila u Crnu Goru odmah sam upisala kurs u Novom Sadu da dobijem licencu,  mogla sam to obaviti i u Indiji, ali nisam smjela da putujem sama kroz državu jer to nije bezbjedno za žene a naročito za strance. Tako da sam licencirani instruktor sa međunarodnim iskustvom .

U Herceg Novom sam otvorila grupu, prvo  su me podržale drugarice, a onda su se priključili žene iz komšiluka, a onda malo po malo grupa se širila.

Sa Istoka baš u Herceg Novi, kako se to dogodilo?

Prije Crne Gore živjela sam u Moskvi, gdje sam studirala i radila. Kao mlada bila sam  zamenica direktora u jednom preduzeću i  ponudili mi da vodim jedan hotel u Herceg Novom. Mislila sam da će to trajati godinu-dvije… ali brzo se desila ljubav… Srela sam svog budućeg supruga na teniskom terenu, jer sam htjela da treniram tenis, jer je privlaćna vrsta sporta na otvorenom i deset  je jeftinije nego u Moskvi… Od tad ja govorim da sam izgubila trenera  jer sam dobila muža.

U Herceg Novom ste stekli poznanike, prijatelje …I što je najvažnije formirali porodicu. Nedostaju li Vam veliki gradovi?

-Herceg Novi je moj drugi dom, a prvi je rodni grad – Taškent. Dosta sam dugo ovdje, znam ljude, ljudi znaju mene… Navikla sam skroz kao da sam ovdje rođena. Mnogo volim Herceg Novi iako nisam navikla na male sredine jer do 30 godina sam živjela u glavnim gradovima kao Moskva (oko 20 miliona) i Taškent (oko 3 miliona). Vjerovatno sam došla u Novi u pravi trenutak, dosta sam bila zrela i spremna za svoju porodicu. Najveća prednost Herceg Novog je u bezbjednosti – ovdje je mirno mjesto naspram Rusije. Zato svaki Rus koji se preselio u Crnu Goru to zna da cijeni.

Što se klime tiče malo mi smeta visoka vlažnost, ja sam rođena u suvom klimatu u blizini pustinje u Centralnoj Aziji, zato meni je neobična pojaćana vlažnost u Boki. Ali preko 300 sunčanih dana u godini nadoknađuje sve! Nikada nisam voljela snijeg niti kišu, niti volim pravu zimsku garderobu – od kad sam ovdje nikada nisam nosila zimske čizme! Stalno sam u patikama i cipelama – to je san! Toliko sam navikla ovdje da ne mogu sada zamisliti život u Moskvi ili Taškentu.

Foto:Privatna arhiva

-Vaše porijeklo je mješovito, koliko je to uticalo na šire obrazovanje?

Rođena sam u internacionalnoj porodici (otac je Uzbek, majka je Koreanka) od malena sam govorila dva jezika, ruski i uzbekski (sličan turskom jeziku). U ruskoj školi sam učila engleski jezik (kod nas u običnoj školi se uči samo jedan strani jezik), pa sam završila kurs korejskog jezika što mi je “otvorilo vrata“ za profesionalni život. U Taškentu moja generacija govori ruski, uzbekski i engleski, a da mogu biti iznad prosjeka morala sam naučiti bar još jedan strani jezik, izabrala sam korejski da znam jezik mojih predaka sa majičine strane. U to doba dosta se otvorilo preduzeca sa investitorama iz Koreji, tako da moj korejski dobro došao tad.

Pored studiranja počela sam svoj radni život, u 18 godina, tad sam završila kurs korejskog jezika i knjigovodstvenu školu, a posle godinu dana upisala sam ekonomski fakultet. Ali uvijek sam radila jer praksa na poslu je najveća škola. Tako da za prvih 12 godina svog staža došla sam do pozicije direktorice, i to postepeno. U Crnoj Gori većinski deo moje karijere pripada menadžerskom mjestu – zaista sam dobar menadžer sa velikim iskustvom, a to zato što sam odgovorna osoba, i nije samo na poslu nego i u životu. Ovdje sam imala i porodični biznis, odnosno ja i suprug osnovali smo teniski klub koji je uspješno radio do 2014. godne dok nije nastala kriza vezana za pad rublja (a naša klijentela uglavnom bila iz ruskog govornog podneblja). I tako kreće moja ili naša putešestvija….Indija, pa povratak u Novi, grad našeg zajedničkog života.

Foto:Privatna arhiva

Za razliku od mnogih žena iz Crne Gore koje ne vole život u većoj porodičnoj zajednici, Vi ste u stanu sa svekrom i svekrvom. Koliko je to dobro ili loše za jednu mladu, ambicioznu ženu odraslu u drugačijoj sredini?

Život u zajednici nije lak, jer je potreban veliki trud da se balansira između najmlađe i najstarije generacije. A posebno kad si snajka J. Ja sam porijeklom sa Istoka, iz grada sličnog drevnom Babilonu, iz mješane porodice, mješane kulture, i još u doba komunizma…. Smatram da sam mnogo srećna da sam imala priliku da odrastem u takvoj multi-kulturi, sve to mi je dalo široke vidike i mogučnost adaptiranja  bilo kakvim uslovima života kao i motivaciju za napredak i razvoj.

U mom kraju je to obična stvar kad neko vrijeme porodica živi u zajednici. Moj život sa svekrom i svekrvom je od kad smo se vratili iz Indije. Pošto smo planirali da idemo za Šanghaj posle godinu dana nismo ni mislili da se odvajamo. Djeca obožavaju djedu i baku, i oni su najsrećni u zajednićkom životu . Ali zbog korone smo se zadržali u zajednici.

Kako god da je, mislim da bolje kad su porodice odvojene ali da su ipak blizu. Stariji ljudi hoće da imaju mirnu starost bez stalne  buke, i ja to razumjem. A sa druge strane starijim i bolesnim ljudima potrebna je pomoć omladine. Gledam po komšiluku puno starijih ljudi koji žive sami pošto djeca i unučad su u inostranstvu, a njima i fizički i psihički je mnogo teško. A meni kao “omladini” isto mnogo je bitno da su djeca pod pratnjom i kontrolom dok su roditelji na poslu, iako nisu bebe. Prema tome u zajedničkom životu svaka strana mora gledati kroz prednosti koje se dobijaju  u takvoj zajednici.

Kažete da djeca vole babu i đeda iz Herceg Novog, nedostaju li Vaši roditelji?

Moji sinovi su pravi Novljani, oni su  rođeni ovdje, Zahvaljući suprugu njih gledaju kao “domaću” djecu a ne kao strance. Pričaju crnogorski jezik bez ikakvog naglaska, ruski znaju ali manje… Solidno znaju engleski jer su pohađali englesku školu u Indiji, i sad  imaju i drugara od tamo. I ko zna gdje će još putovati na taj način! Moj suprug je poslije Indije otputovao za Kinu, Šangaj. Imali smo u planu opet da se pridružimo njemu kad sredimo međunarodnu školu za njihovo obrazovanje. Međutim,desila se korona i poremetila  planove. Ali nije strašno…idemo dalje. Samo da  smo zdravi i da se kovid situacija što prije sredi.

Foto:Privatna arhiva

Što se tiče moje porodice, ja sam daleko već 17 godina, navikla sam. Naravno, nedostaju mi roditelji i sestre. Možda zato sam posvećena porodici kao neka vrsta nadoknade. Ja i sestre smo mnogo vezane, nas tri živimo u tri različte zemlje. Srećom imamo savremnih tehnologija pa možemo se čuti svaki dan . Prije korone jedna sestra iz Moskve često je dolazila u Novi sa djecom. Mi,nažalost,  rijetko idemo tamo zbog daljine i skupih karata.

Foto:Privatna arhiva

Koliko je korona uticala na zumbu?

Shodno novim mjerama ponovo smo bez grupnih treninga, razumjem situaciju jer ima dosta zaraženih. I prije novih mjera negdje od 1 novembra značajno se smanjio broj vježbača zbog toga što se se ljudi prepali, a neki i razboljeli (nije samo korona u pitanju). Svjesna sam da će biti opet težko sastaviti grupe kad sve ovo prođe, meni nije svejedno jer i ja imam obaveze prema međunarodnom zumba udruženju (zumba community), i navikla sam da svako veće imam aktivnost bez obzira na umor i obaveze oko djece i kuće, ali zumba je dio mene, dio moje rutine, i stvarno je teško bez časova i fizićki i psihički. Ali nijesam jedina u tome – imam žena koj se  me odmah pitale i molile da držim časove vani kad vrijeme dozvoli, a pošto shodno mjerama vani može četiri najviše u okupljanju, ja sam napravila mini grupe po tri vježbaća (ja sam četvrta osoba) i na taj način treniramo – eto kako mi se prilagođamo situaciji! I mnogo se radujem da uvijek ima upornih žena koji isto su željne zumbe bez obzira na koronu i njene posljedice – takve osobe daju mi snagu i motivaciju.

Da li su polaznici zumbe samo žene ili ima I muškaraca, I  koji  je uzrast?

Večinom moji vježbači su žene od 30-67 god, prosjecni uzrast oko 40-45. Tu moram naglasiti da u zumbi nema uzrasta niti pola niti bolesti. Ne može svako trenirati, recimo, aerobik ili na spravama, ali zato svako može plesati! Neki ljudi pogrešno misle da na zumbi samo skaćemo i trčimo – to nije tačno! Mi plešemo! U nekim koreografijama ima dinamičnih pokreta, ima i skokova na neke ritmove ali ja kao instruktorka pratim svakog vježbača ko ima zdravstvenih problema i da njima pokazem blažiju verziju koraka. Prednost zumba treninga je u tome da vježbač može sam kontrolisati napor i dinamiku plesa… Imam jednu divnu vježbačicu koja ima artritis i ja posebno je pratim ali ona obožava te latino ritme i njeno tijelo samo ide u ples čim čuje muziku, ona bi plesala i skakala – toliko voli to, a ja je kočim jer znam da ne smije pretjerati…    

Voljela bih da nam se pridruže i muškarci jer svugdje po svijetu ima muškaraca u zumbi! I kreator zumbe fitnesa je muškarac porijeklom iz Kolumbije. Ali očigledno u Crnoj Gori muškarcima je malo blam da se bave plesnim fitnesom… Ma, da, i ženama isto ovdje blam..to sam uspjela primjetiti. Voljela bih da ljudi ne misle šablonski, i da se ne stide plesnog treninga – u zumbi svak će naći samo pozitivu. Bila sam na zumba-festivalima i zumba-žurkama – to je zaista lijepo i zdravo druženje u ambijentu pleas i super raspoloženja!

Nadam se da ću ostati instruktorka i kad budem u penziji – vodit ću Zumba Gold program za penzionere .

Avatar

Portal Herceg Novi

Pročitajte još