Novska umjetnička porodica – Mali atelje za velika djela

Ni manjeg ateljea, ni više umjetničkih pravaca i proizvoda. Ovako bi se u najkraćem mogao opisati umjetnički opus porodice Ćurčija iz Herceg Novog.

Kako nam na početku razgovora kaže naša sagovornica Miranda Ćurčija, od malih nogu je bila vezana za umjetnost i estetiku ali nije se time bavila sticajem životnih okolnosti. Ipak počela je intezivno prije oko 7 godina.

„Moj otac Milan bio je poznati novosadski soboslikar, pripadnik „stare škole“. Ja sam tada kao mala išla sa njim poput malog šegrta. Sa godinama i dolaskom u Herceg Novi nastavila sam na neki način „upijati“ znanje. Kada je preminuo 2005. ostala je zaostavština u vidu boja, alata, opreme i to je sve stajalo nekoliko godina jer mi je bilo žao da se toga odvojim. A onda je postao popularan dekupaž koji me je zainteresovao i tako je počelo.“

Međutim, sada se bavi brojnim drugim tehnikama i, kako kaže, dekupaž joj je postao potpuno sporedan.

„Koristim mnogo očevu staru tehniku a naučila sam i mnogo novih tako da su sada gotovo svi proizvodi dobijeni kombinacijom tehnika.“

A svi proizvodi, i na tome se insistira, rađeni su rukom od početka do kraja.

„Imamo par mašina koje su neophodne za brže sječenje i obradu drveta i medijapana i to je to. Sve se dalje sklapa, obrađuje, farba, lakira jedino rukama.“ – objašnjava naša sagovornica.

A mašinama uglavnom rukovodi njen suprug Rade koji nije samo odgovoran za „grube“ pripremne radove, naprotiv, on je jedan od rijetkih koji se bave pirografijom – slikanjem spaljivanjem drveta. On je postepeno otkrivao svoj talenat koji je još jedna u nizu tehnika kojima rade.

„Otkrio sam pirografiju sasvim slučajno i odmah me je osvojila. Sve više sam počeo da učim uglavnom po internetu jer se niko od nas nikad prije nije susreo sa tom tehnikom a nikog ko se bavi time ni danas nisam upoznao.“ – pojašnjava on.

Kako kaže, sada mu prvi radovi izgledaju smiješno a svako djelo mu je novi izazov kojim nastoji da sruši granice.

„Sve se može iscrtati pirografijom ali nije jednostavno kako se možda čini. Bitan je dobar pirograf, kvalitetno drvo, oštro oko, strpljenje… Pogotovo ako poput mene ne trpite nesavršenost.“ – kaže naš sagovornik i dodaje: „Meni je ovo terapija. Sve više bježim od vijesti, Dnevnika, interneta… Ne mogu da trpim toliku količinu crnila i zato mi moj pirograf sve više postaje najbolji prijatelj i terapeut.“

Pored pirografije on izrađuje i repro a do ideja za nove proizvode dolazi se zajednički – porodično.

„Obavezno se posvađamo“ – kažu nam oboje kroz smijeh i dodaju: „To je kreativna svađa, jednostavno nemamo istu viziju kako bi trebalo nešto izgledati ali tokom nastanka proizvoda sve se usaglasi bez problema.“

A kada se njihove tehnike spoje bukvalno nema prepreka za nastanak bilo kakvog predmeta. Koliko je širok spisak proizvoda nemoguće je nabrojati a da se nešto ne izostavi.

Samo neki od njih su suveniri, zidni i stoni satovi, retro i dekorativni predmeti za kuću a sve rađeno sa raznim materijalima među kojim su drvo, medijapan, gips, karton, beton, papir …

Da se njihov rad sve više prepoznaje pokazuje, između ostalog, i angažovanje na obnovi predoltarskog prostora crkve Svete Ane u Đurićima koji je uključivao restauraciju kipova starih oko 100 godina kao i obnova grba porodice Gonzagi starog više od 300 godina. Bave se izradom proizvoda po narudžbi a u posljednje vrijeme firme i apartmani im traže izradu jedinstvenih suvenira poput stalaka za olovke sa logom i slično.

Na naše pitanje šta im je do sada bilo najizazovnije i najteže saglasni su – kipić Sv. Leopolda Mandića.

„Jedan naš prijatelj nas je upoznao sa tadašnjim župnikom župe Sv. Jeronima koji je tražio nekog za izradu suvenira kipića Sv. Leopolda u većoj količini povodom dolaska relikvija u Herceg Novi. Želio je da to bude neko iz grada zbog prednosti blizine. Krenuli smo potpuno od nule a proces je bio izuzetno zahtjevan jer je kalup bilo nemoguće nabaviti pa smo ga sami izradili starinskim metodama. Potom se u njih lio gips a nakon vađenja i sušenja svaki je morao proći ručnu obradu. Onda ručno farbanje u dva sloja boje i pakovanje. Skoro čitav stan bio je mali fabrički pogon. Radili smo nekoliko mjeseci po čitav dan a ponosimo se što su naši kipići otišli u sve zemlje bivše Jugoslavije ali i u mnoge zemlje širom svijeta.“ – priča nam Rade.

Pored strasti i ljubavi njihov rad ima i vrlo značajan zdravstveni učinak. Naime, Miranda je dijabetičar sa gotovo dvodeceniskim stažom a iz iskustva kaže kako je hobi, koji god bio, od izuzetnog značaja za psihu i zdravlje.

„Bavite se nečim, nebitno čim, kolekcionarstvo, slikanje, pisanje, pjesma.. To je jako bitno za zdravlje. Kada sam redovno u ateljeu primjetno mi taj rad utiče na smanjenje stresa a samim tim i šećera u krvi.“ – poručuje ona.

Iako aktivni, ipak ih nećete sresti na sajmovima i izložbama.

„Nema nas tamo. Nismo neko ko se na takav način probija. Jednostavno ne znamo tako. Mi smo baš stara garda – od uha do uha pa polako. Mada, ipak smo, na neki način, moderni jer atelje ima web sajt i Facebook stranicu preko koje nas ljudi mogu kontaktirati i o svemu se sa nama dogovoriti. – objašnjava nam Rade.

Potpuno su saglasni i da je položaj rukotvoraca u Crnoj Gori na jako niskim granama.

„Osim što rukotvorce ne cijeni država još više ne cijene ljudi. Kod nas je bitno da je jeftino a mnogi će čak radije uzet nešto od kineza. Ručni rad se uopšte ne cijeni.“ – zaključuje Miranda.

Da bi se to promijenilo, potrebno je mijenjati naš mentalitet i okrenuti se domaćim proizvođačima, podsticati ih i pomagati im a značaj ručnog rada prepoznala je i velika Koko Šanel koja je jednom izjavila:

„Ručno rađeni predmeti su raskoš koji ne mora svako da ima. Ko hoće da ih ima, ili plaća majstoru za rad ii ih radi sam.“

Njenoj poruci svakako možemo dodati i potrebu za oduškom i potrebom za mirnom lukom u turbulentnom i stresnom tempu koje nameće svakodnevica. Pogotovo u dobu pandemije korona virusa koja dodatno utiče na zdravstvene probleme, neizvjesnost, stres, potreba za umjetnošću i hobijima sve se više nameće kao prolaz i veza sa jednim daleko boljim, samo našim, malim univerzumom.