Miraš Martinović, književnik i publicista: Zuko Džumhur drži dušu Herceg Novog uvijek budnom

 Miraš Martinović, književnik i publicista: Zuko Džumhur drži dušu Herceg Novog uvijek budnom

Foto:etrafika.net

Prije neki dan u Herceg Novom je otvoreno spomen obilježje pisca, putopisca i karikaturiste Zuka Džumhura. O sjećanju na njega za Portal Novi razgovarali smo sa književnikom Mirašom Martinovićem, koji je godinama unazad inicirao da se postavi obilježje kao dug i sjećanje na čovjeka koji je volio ovaj grad i nosio ga u srcu ma gdje bio.

Foto:Miraš martinović, privatna arhiva

Pričao je Zuko da je stigao u Herceg Novi na nekoliko danaa, a ostao mnogo godina.Puno vremena je prošlo od Vaše nicijative da se postavi spomen obilježje, jedna vrsta duga i duha prema tom čovjeku.

-U vrijeme kada sam ja došao u ovaj grad, a to je bio oktobar 1981. godine, mnoga poznata imena iz svijeta književnosti, slikarstva,.. bila su u gradu i, uglavnom, okupljli su se  u Gradskjoj kafani u centru grada, poznatoj pod nazivom Satklenik. Naziv je bio drugi, ovaj se koristio za internu upotrebu i bio prepoznatljiv znak njenih posjetilaca.  Pored pisaca i slikara, bijaše tamo i penzionisanih generala, kosovaca i udbovaca, koji su sada, nakon što su izašli iz službe, pričali otvorenije, i družili se s umjetnicima.

Tada sam bio u prilici da i sam sretnem mnoga od ovih imena, što mi se ne bi dogodilo da sam bio u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu. U tako velikim gradovima nije lako sresti i zbližiti se sa velikima. Mali i magično tolerantni prostor Herceg Novog to je omogućavao.

Zuko je često dolazio u Staklenik, gdje se za ono vrijeme slobodno besjedilo. Bila je to neka vrsta slobodnog univeziteta, prostor u kome su se mogli čuti glasovi, disonatni u  onom vremenu, vremenu idola i tabua, prisutnim u glavama i institucijama sisetma.

Zuko nije najčešće nosio novčanik. Znao je reći u šali: šta imam da se nadmećem s Crnogorcima, koji hoće da se biju, prepiru i utrkuju- ko će platiti piće u kafani.

Njegova blagorodna sjenka, koja ga je u svakom pogledu pratila u stopu, supruga Vezira, brinula je i o tome. Ona je nosila novčanik i nadokanđivala  moguće  propuste. Profesor francuske književnosti i jezika, obrazovana, tiha i neprimijetna, ona stoji iza Hodoljublja, čuvene emisije, veoma gledane i respektovane u ondašnjoj Jugoslaviji. Najprije bi ona sve pročitala o nekom gradu ili zemlji, što će biti predmet emisije, a onda bi sažela činjenice i detalje, koji bi Zuku pomogli u fanilnoj obradi.

Foto:goodreads.com

Gje je živio, što je posjećivao, koje je knjige čitao?

-Džumhur je, sa suprugom Vezirom, dolazio u hercegnovski Arhiv, gdje je u tamošnjoj čitaonici čitao knjige, često poklanjao one iz svoje biblioteke, koju nikada nije formirao. Čim bi pročitali knjige, oni bi ih poklanjali.

U to vrijeme, nije se smjelo ni pomenutim ime Dragiše Vasića, a kamo li čitati nejgova djela. Njegove knjige je bilo moguće naći samo u arhivama, ako ih je i tamo bilo. Na pitanje, šta radi,  Zuko je govorio javno i glasno: Čitam najvećeg srpskog pisca Dragišu Vasića.

Kada je došao u Herceg Novi da onstane onih nekoliko dana, koliko je planirao, padale su kiše. Četrdeset dana, neprestano, pričao mi je. Kao u Markesovom romanu Sto godina samoće. I taman su pomišljali da napuste ovaj grad, kiše su stale, a njegova magija ih je osvojila i ustavila.

Zuko je U Herceg  Novom živio kao podstanar, kod sarajvskog inženjerea Alije Kurtagića, u živoipisnom ambijentu naselja Savina. Tamo je u predvečerja pio rakiju i mezio sir u dvorištu Alijine kuće. Mnogi su mslili da on u Herceg Novom ima u najamnju ruku vilu. To ga nije intresovalo. Osim jedne sobe i nus prostorija, govorio je, svaki prostor je za njega bio suvišan.

Foto:etrafika.net

Provodili ste puno vremena sa Zukom razgovarajući o različiim temama, sigurno ima i  dogodovština.

-Pričao mi je jednom, kako su išli u Istambul, da tamo snimaju Hodoljublja. Sa tv ekipom je išao i Mihailo Lalić, da traži ostatke neke hrišćanske crkve u tom mnogoljudnom gradu, vjerovatno zbog  epizode u jednoj od njegovih knjiga. Takav je bio Lalić. Na granici se ispostavilo da je zaboravio pasoš. Bio je i takav, na svoj način, šarmantno zaboravan, uvijek zbunjen! Morao je da se naknadno čeka pasoš. U Istanbulu su proveli petnastak carskih dana, kako je to Zuko naglašavao.  Snimili su dosta materjala za emisiju. Ali je ponestalo para. A htjeli su još toga da snime.  Istanbul je mnogo šta nudio. Neko je  iz ekipe predložio da se ide u Ambasadu Jugoslavije, da se od njih traže pare.

– Odvaraćo sam ih od toga – pričao mi je Zuko. – Ambasade i oni koji rade u njima zatvoren su i specifičan svijet, koji uživa u brojnim povlasticama, ali i poslaticama. Međutimn, nijesam uspio da ih odvratim. Neko je reko- da povedemo Lalića, da će on svojim autoritetom uticati na ambasadora (bio je tada  amabasador Makedonac), pa smo poveli i Lalića. Primio nas je ambasador. Rekli smo mu razlog dolaska. On je na sve, pa i na Lalića, gledao prilično inertno, a onda je rekao odlučno:  Amabasada nema para.

-Jesam li vam rekao šta će biti? – pitao sam kolege iz ekipe, nakon što smo napustili ambasadu. Ćutali su pokunjeno. Smijao na sve to, ali ne zlurado.

U Istanbulu smo sreli jedog Crnogoraca, potomka onih koji su prije dvjesta  i više godina došli u Carigrad. Tada su bile velike migracije Crnogoraca, najviše u Rusiji, a bilo ih je i prema Turskoj. Bio je galantan, čašćavao nas je ručkovima i večerama,  htio je da nam ugodi, na sve načine.  Usred najljepšeg druženja sa njim, rekli  smo da  ubrzo idemo, ali da bi još ostali, kako bi snimili još materjala. Pregrizoh jezik, izustih: treba nam para.

– Koliko? – pita on.

Ne rekosmo ništa. Nakon nekih sat –dva , on se pojavi i, vjerovali ili ne donese pet hiljada dolara.

-Kad da ih vartimo? – pitasmo ga.

-Kad dođem u Crnu Goru, ali ni tada. Već da me počastite rakijom i pršutom. To je vaš dug- rekao je.

-To mogu samo Crnogorci!- rekao je Zuko, misleći na njihiovu galantnost. –Pa i oni koji dvjesta godina žive u Turskoj.

Prošle su decenije od poznanstva i druženja sa Zukom. Podsjete li Vas i danas neke njegove riječi na ovaj grad, ljude, život…?

Negdje pred  smrt, posjetili smo ga u hercegnovskom hotelu Plaža,  u jednom apartmanu, gdje je boravio sa Vezirom.  Bio je Dušan Kostić, ja i još neko. Možda Ilija Zeković? Ne znam!… Ne sjećam se više.

U jednom trenutuku mi je rekao: Vidi. da li pun mjesec na nebu?

Izašao sam na hotelsku terasu, pogledao, bio je pun mjesec, što sam mu rekao. Uzvratio je riječima: Nikad nijesam mogao da spavam kad je pun mjesec. Tada je izrekao i jednu istinu, koja mi je zauvijek ostala duboko urezana. Vidjevši, ovozemaljski kraj, izustio je: Smrt ne bi bila tako strašna, kada bi se tamo moglo čitati…

Zuko Džumhur je iz Herceg Novog ispraćen u Konjic, na vječni počinak, u njegovo rodno mjesto. Ipak, u Herceg Novom je utkana Zukova duša. Našeg sagovornika raduje da je, konačno, na ovaj način, taj veliki čovjek opet među nama.

Avatar

Portal Herceg Novi

Pročitajte još